Često nemamo predstavu o tome koliko naše radnje mogu značiti drugim ljudima.

16-godišnji pripravnik u New Yorku, sprijateljio se sa beskućnikom po imenu Ivan. Svaki put kad bi išao da kupi hranu, kusur bi davao Ivanu.

Ovo je potrajalo neko vrijeme i beskućnik se zasigurno osjećao zahvalno za ono što svaki dan dobije, zahvaljujući ovom mladiću čije ime nije mogao dobiti.

Iako je često davao beskućniku novac, nikad nisu postali dobri prijatelji. Nisu mnogo razgovarali, iako je otkrio da Ivan ima PTSP i da je pobjegao od porodice jer se osjećao kao da je uvijek bio na lošem mjestu.

Prodavači ispred firme u kojoj je pripravnik radio, posmatrali su njegove dnevne interakcije sa Ivanom i divili se njegovoj darežljivosti. Jednog dana, kad je nabavljao hranu, shvatio je da nije imao novčanik.

Gledaj, vidim šta radiš za Ivana svaki dan. Uzmi, zaslužuješ to., rekao mu je prodavac.

Godinama kasnije, Ivana više nije bilo na starom mjestu i niko nije znao gdje je. Mladi pripravnik vratio se u svoj rodni grad i razgovarao je sa srednjoškolskim prijateljem u restoranu kad mu je prišao dobro odijeven muškarac i pitao: Izvinite… sjećate li me se?

“Okrenuo sam se da pogledam, i visoki, dotjeran muškarac u poslovnom odijelu, stajao je do mene. Pogledao sam ga par puta prije nego što sam shvatio.”, kaže pripravnik.

Ivan? Stvarno? pitao je. Muškarac je klimnuo glavom, i bio je na ivici suza dok je zahvaljivao mladiću.

Otkrio mu je da je konačno uspio pronaći posao i priuštio terapeuta za svoj PTSP.

“Rekao mi je da je to ljeto bio u finansijskoj krizi, i da je često pomišljao o tome da samo sjedi i čeka na kraj.”, priča mladić. Ispostavilo se da je njegova interakcija sa Ivanom, podsjetila beskućnika da i dalje postoji dobro u svijetu. Ovo mu je pomoglo da preokrene svoj život.

“Ivan nikad nije znao moje ime, i još uvijek ne zna. Volim misliti kako nikad neće, i da će se samo sjetiti da se nekad jednom, mladić ponašao kao istinsko ljudsko biće.”, završava on svoju priču.

Nije li ovo predivno?

 

loading...